Vijenac br. 740–742 – ogledalo punoće kulturne aktualnosti

Ma kad´ mi onaj Nenad Bakić i slični likovi zasmrde Hrvatsku svojim pesimističkim kritizerskim frazama o začelju Hrvatske u Euniji, navodeći strmoglavo padajuće rezultate nekih makroekonomskih pokazatelja stanja u Hrvatskoj za razliku od njegovih uglednika Rumunjske i Bugarske, na primjer – onda mi dođe da mu natrljam nos tiskarskom bojom otisnutih tekstova Vijenca Matice hrvatske, broja iz naslova. Pa da mu evidentnom punoćom života hrvatske kulture koja nikako ne može biti tako bogata i dična na – po njemu – minimiziranim pokazateljima razvoja jedne zemlje, dakle njene aktualne kulturne snage i postignuća mislećih ljudi te zemlje ma koliko ona malom se činila i ekonomski nemoćno se ljuljala u okružju svjetske krize svega i svačega pa i već razorenih optimističkih horizonata svijeta i civilizacije čijom je ravnopravna članica majka Domovina, Republika Hrvatska.

Jer, na tako smrdljivoj podlozi koju tako učestalo proturaju insajderski autsajderi i kokošari – ne može, valjda, na tako smrdljivom tlu jedan narod sebi i drugima podariti svjetski vidljive znakove bogatstva i kulturne baštine i isto toliko aktualne vrijedne kulturne stvarnosti, stvaralaštva i pokazatelja kulturnog trenutka svih oblika i vrsta koji se kulturom jednog naroda zovu!

Ako je Matica hrvatska – a jest – već 180 godina vjerno zrcalila ukupno stanje nacije i njenu svekoliku vitalnost od društvenih odnosa do rezultata bistroće glava njenih članova i ukupnosti stvaralačkih glava građana Hrvatske – onda, moj Bakiću, tvoje olako skovane teze ni hipoteze o (ne)razvitku Hrvatske padaju u vodu i postaju tek tanka bevanda lošijih vina koja se ne proizvode u Hrvatskoj.

Dakle, trobroj Vijenca od 14. srpnja ljeta Gospodnjega 2022. bespogovorno zrcali sve moguće oblike izvrsnosti kulturnog stvaralaštva u Hrvatskoj. – Pođimo redom priloga koje su u ovo ogledalo hrvatske kulturne aktualnosti, stvarnosti, današnjice posložili glavni urednik Goran Galić i ugledno uredništvo pa ćemo kao na pladnju vidjeti kako sam u pravu u navodima koje ste upravo pročitali. Pa nije valjda ovaj trobroj Vijenca samo puki slučaj ili kalendarska godišnja prigoda nekih većih i velikih, znakovitijih kulturnih događanja koja su se tek tako „poklopila“ da imamo gotovo cjelovit prikaz ukupne kulturne produkcije u Hrvatskoj.

Stoga predlažem da Matica taj trobroj Vijenca tvrdo ukoriči u reprezentativnu knjigu aktualne kulturne produkcije u Hrvatskoj za ovu godinu, da ga izda barem u dvojezičnom obliku kako bi i ovi s Ultre, kada se otrijezne od alkohola i droge – ako u tom triježnjenju uspiju – mogli pročitati gdje su bili i orgijali, a ona ekipa bakićevaca da im pritom drži svijeću razuma koji tako nasušno treba i ovoj zemlji i u svjetskom kovitlacu, a naročito domaćoj zločestoći i beznađu koje prodaju na svakom kantunu (ćošku).

Imam ja snage i volje da vam u cijelosti prezentiram sadržaj toga trobroja, ali, ipak, nema to smisla, navest ću samo neke tekstove i priloge. Kao prvo, veliki Igor Zidić o još većemu Emanuelu Vidoviću – antologijski tekst o hrvatskom slikaru u povodu izložbe Emanuel Vidović, pasist i modernist koja je priređena u milanskoj Galeriji d`Arte; pa o koncertima „za pamćenje“ na otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara; pa premijerna izvedba na splitskom Peristilu Verdijeve opere Simon Boccanegra; pa intervju s Josipom Novakovićem „trenutno možda našim najboljim iseljeničkim piscem“; tekstovi „NATO je za rat, za što je Europa?“; pa ogled o knjizi Kako je operirala UDBA povjesničara Josipa Mihaljevića; pa niz redovitih priloga profesorice Nives Opačić, velikog intelektualca Viktora Žmegača (slava mu! upravo na radiju čujem da je preminuo u 94. godini), pa … pa cijelo „brdo“ ekskluzivnih napisa, kritika, ogleda i priloga o kulturnim zbivanjima u Hrvatskoj ovih dana, ovih mjeseci, ove godine u kojoj ćemo posljednji put baratati vlastitom novčanicom sa zebnjom, strahom, neizvjesnošću što znači i to jedno od posljednjih tradicionalnih obilježja nacionalnog identiteta i suvereniteta koji su nam svojim životima podarili oni momci u tenisicama izginuvši u slavonskim, ličkim, dubrovačkim i hercegovačkim ratištima za slobodu i dostojanstvo ovoga hrvatskog naroda. – Dosta! Ajd´Bog! Zdravi i veseli bili.